DESETKA IZ DRUGARSTVA

U jednom gradu, kraj hladne rijeke
baš me briga u kom’
gdje ulice zadnje u tmini se gube
stoji studentski dom

A u tome domu na prvome spratu
vrata i jedan broj
iza njih tamo u sobici maloj
živi kolega moj

Šta tamo sve ima nabrojati redom
ne znam da li bih mog’o
al’ čim tamo kročih, tri kreveta vidjeh
a njih, brate, nekako mnogo

Odavde smjelo na ispit se ide
čilo i sa puno volje
na povratku nekom ruka se pruži
a nekom bolan, biće bolje

I uvijek požalim kad moram nekud dalje
od malog studentskog bratstva
al’ nikad ne odem, a da im ne upišem
desetku iz drugarstva

Al’ da vidite, obično dva put
u mjesecu tog slavlja i te vike
kad stigne paket od neke majke
sa Durmitora ili iz Like

Il’ kad šibicu vuku ko će noćas spavati
na promaji pokraj vrata
ili kad se otkrije da svi su se zatreskali
u onu Maricu s trećega sprata

Il’ kad pišu drugaru
kom’ ne smetaju više uvojci
nije na vrijeme godinu dao
i eno ga sada u vojsci

Odavde smjelo na ispit se ide
čilo i sa puno volje
na povratku nekom ruka se pruži
a nekom čovječe biće bolje

I uvijek požalim kad moram nekud dalje
od malog studentskog bratstva
al’ nikad ne odem, a da im ne upišem
desetku iz drugarstva

Udjoše u pjesmu moju
na glavna vrata
al’ ne preko veze i poznanstva
jer svakom od njih propusnica bješe
ona desetka iz drugarstva

Miladin Šobić